Službeni web dnevnik
Vlatka Pokos
Blog
utorak, kolovoz 14, 2007
Pozdrav svima!
 
 Ja imam taj osjećaj i uvijek me čini nekako tužnom. Osobito u Zagrebu,gdje se trenutno nalazim. 

Samo da Vas podsjetim,moram ovdje biti svakog ponedjeljka zbog moje emisije na Obiteljskom radiju. Ovog tjedna gost mi je bio Željko Vukmirica,naš poznati glumac,autor ,režiser i producent. Moram priznati da sam očekivala da će se više zezati,ali s druge strane ,drago mi je da ljubav i sve vezano uz nju, shvaća vrlo ozbiljno. Zbog toga se valjda i nalazi u uspješnom braku već dugi niz godina. Što se meni, iz moje perspektive, čini potpuno nedostižnim. Ali,tješe me svi da sam još mlada i imam puno vremena,pa ću im vjerovati. 
Kad smo kod tješenja, zaista me svi maze i paze. 

Svi moji prijatelji i šire. I primijetila sam jednu zanimljivu pojavu:pomoć i suosjećanje nude mi mnogi;osobito pripadnici muškog roda.Pretpostavljam da nije uvijek bezinteresno,ali i to je u redu. Ono što nije u redu ,a što prečesto primjećujem, je da svi pate od istog sindroma. I dok se zgražavaju nad onim što je meni napravio bivši suprug ,shvatim da su i oni barem nešto slično ili,čak isto strašno, napravili nekoj Vlatki u svom životu. Doista, otkud ta potreba kod muškaraca  da tretiraju žene poput svojine, poput stvorenja potpuno nesposobnih za samostalni život!? Kad su nebrojeno puta dokazale da je upravo suprotno. Otkud potreba da kažu "ja sam je stvorio,ja sam joj sve dao,ja je hranim i oblačim". To govore i kad su u pitanju žene koje ,ne samo da imaju uspješnu karijeru,nego su uz to uspješne domaćice i majke. Zašto muškarci umišljaju da ne možemo živjeti bez njih? Jedino što nas žene čini "slabima" su emocije. Zaista smo u stanju puno toga pretrpjeti i žrtvovati zbog ljubavi. Prema muškarcu, prema djeci. Jer sigurno nema veće ljubavi od one prema djetetu. I sama sam je doživjela,ali ta tema zaslužuje poseban tekst.
 
Moram priznati da me taj muški stav jako iritira,ali i rastužuje. Manje ih poštujem zbog toga. Znam ,Vi sad mislite da to govorim i osjećam zbog situacije u kojoj se nalazim. Djelomično da ,ali previše puta u životu sam se susrela sa time. I ne govorim samo o vlastitom iskustvu. Zaista,dok meni nude pomoć , isti ti vlastite djevojke i žene tretiraju s omalovažavanjem,a otkrila sam i da su neki doslovno , na isti način , izbacili žene na ulicu. Jer, kad ljubavi više nema,sve ono što je bilo "naše" odjedno postaje "njegovo".(u mom slučaju čak i moje osobne stvari). A nemojmo se zavaravati:svi živimo od novca i moramo plaćati račune. Ponos je divna stvar, ali teško je biti ponosan dok nemaš za režije. A činjenica je da bi naši bivši željeli baš to: da budemo jadne i da eventualno njih molimo milostinju ili, još bolje, da im se vratimo i budemo zauvijek sretne što ih ,eto,imamo i što su nas spasili. To sve ,naravno,ukoliko nas žele. Ukoliko to nije slučaj,baš ih briga imamo li što jesti i kako ćemo preživjeti. I nitko se više ne sjeća svega onog što žena daje u jedoj vezi,svega onog što svakodnevno čini za vrijeme zajedničkog života. To se ne računa. Ali broje se njegovi pokloni, večere i cvijeće. Broji se koliko je pari cipela kupio, ne broje se ispeglane košulje...I mogla bih tako nabrajati unedogled.

Ne znam jesam li to samo ja sretnica koja nailazi na takve tipove,ali primijetili ste ,vjerojatno,da trenutno nisam pretjerano naklonjena muškom rodu. Još vjerujem u ljubav,ali... Uvijek neki "ali". Sigurna sam da me razumijete. Morat će proći puno vremena da uopće dozvolim da mo se netko približi . Prerano je i pričati o tome.
 
I ne znam zove li se to zrelost,ali po prvi put u životu doista sam sretna sama. Doista.
Uostalom , nisam sama, jer imam sve Vas...
Šaljem Vam jednu veliku pusu!
 
vlatkapokos @ 10:27 |Komentiraj | Komentari: 110 | Prikaži komentare
Bloger
bloger
Mp3
 
 
Index.hr
Nema zapisa.